Niste sigurni odakle početi? Pogledajte naše kolekcije:
Dobrodošli na naš blog
Dobrodošli na naš blog
Otkrijte fascinantne činjenice o našim sirevima, saznajte zašto je Paški sir simbol hrvatske tradicije, kako odabrati pravi sir za svaku prigodu i kako uživati u autentičnom okusu otoka Paga.
Putovanje u srce okusa: Doživite vođene ture u Sirani Gligora
Zavirite iza kulisa Sirane Gligora: Rezervirajte vođenu turu kroz naše skrivene podrume za zrenje i otkrijte tajne iza tekućeg zlata Paga.
Priča iza maskote: Kako je jedna stara „četvorka“ stvorila Siranu Gligora
Ako ste ikada posjetili neku od naših Gligora cheese & deli trgovina, sigurno ste primijetili motiv starog, crvenog Renaulta 4. Ne, nismo zaposlili hipstere da nam rade retro marketing. Taj auto je stvarna legenda naše obitelji i poslovanja. Kako bismo vam otkrili pravu istinu o našoj maskoti, prepustili smo tipkovnicu našem direktoru Šimi Gligori. Ugasio je na kratko Excel tablice i odlučio s vama podijeliti priču iz prve ruke. Šime, riječ je tvoja: Davne 1989. godine moj je otac kupovao novi auto. Mi smo tada još živjeli u Zadru, ali on i mama već su u glavi pakirali kofere za povratak u njegov rodni Kolan na Pagu. Izbor je pao na dva modela: tada moderniji Renault 5 i provjerenog klasika – Renault 4. Budući da je povratak u Kolan podrazumijevao poljoprivredu (tada više kao hobi, a manje kao poslovni masterplan), pobijedila je praktičnost legendarne „četvorke“. Uostalom, u to vrijeme u Kolanu je svaki drugi dvor imao barem jedan R4. To je bio neslužbeni otočki džip. Moja sestra Marina i ja nismo dijelili taj entuzijazam. Bili smo, blago rečeno – očajni. Auto je već 1989. izgledao kao da je pobjegao sa snimanja nekog crno-bijelog filma. Koliko smo bili ogorčeni najbolje govori činjenica da smo ozbiljno žalili za našim starim Yugom! Mislim, taj Yugo je konstantno smrdio po benzinu i u njemu mi je redovito bilo mučno, ali hej – barem je izgledao modernije od te kutije. Nismo ni slutili da će nam taj "zastarjeli" auto obilježiti živote. Prvo (i jedino) službeno vozilo tvrtke Kad smo se preselili u Kolan, otac ga je derao od posla do polja. A onda je došla 1994. godina. Otac je u podrumu naše kuće pokrenuo malu mljekaru i – pogađate – naš R4 postao je prvo, jedino i glavno službeno vozilo tvrtke. Sjećam se da je s njim usred zime, po najvećoj mećavi, potegnuo sve do Karlovca samo da bi registrirao firmu na tada jedinom nadležnom trgovačkom sudu. Danas ljudi ne idu na kavu ako pada kiša, a on je u limenci na četiri kotača probijao snježne nanose jer – kad krećeš od nule, ne gledaš prognozu. Sjedneš i voziš. Svi misle da je R4 mali auto, ali iznenadili biste se što sve u njega stane. Imao je za ono vrijeme ogroman prtljažnik, a kad bi se izvadila stražnja sjedala, transformirao se u pravi teretnjak. Prevozio je mlijeko, sirutku, sireve, alat... A kad nam je u firmu napokon stigao prvi pravi kombi, naša četvorka nije otišla u zasluženu penziju. Samo je dobila nove zadatke. U njoj su se, vjerovali ili ne, znale voziti i ovce. Ukratko, mislim da ne postoji teret na ovom svijetu koji taj auto nije pokušao prevesti. Napredna filozofija održavanja: Ulij i vozi Naravno, Renault 4 je bio i moj prvi auto. Prve vožnje odradio sam s nekih šesnaest godina po poljskim putovima, a kasnije su krenuli izlasci i tinejdžerska divljanja koja ćemo u ovom tekstu, radi mog osobnog ugleda, preskočiti. Nismo ga mazili. Nije bilo garažiranja, poliranja nedjeljom ni lickanja za izložbe. Bio je čista radna mazga. Naša filozofija održavanja bila je napredna: ulij benzin i vozi. Sjećam se kad me jednom netko mrtvo-hladno pitao jesam li mu promijenio ulje. Gledao sam ga u čudu: "Čekaj, taj auto koristi i ulje?!" I vozio je. Godinama. Na kraju smo ga praktički poklonili dalje. Bio je potpuno izmučen, izlupan, rasturen sa svih strana, ali je i dalje palio i vozio. Mislim da taj auto jednostavno nije znao kako umrijeti. Povratak legende u Kolan Dvadesetak godina kasnije, uhvatila me nostalgija. Počeo sam kopati po oglasima, čisto iz gušta, tražeći neki očuvani R4. I onda se, usred Zadra, pojavio on: crveni Renault 4 GTL. Skoro identičan našem starom. Stajao je trideset godina u garaži, imao samo 22.000 prijeđenih kilometara i izgledao kao da je jučer sišao s trake. Nazvao sam oca i rekao mu u jednoj rečenici: "Idemo ga kupiti, koliko god košta." I tako se R4 vratio u obitelj. Već je šest godina s nama. Danas je on gospodin u godinama. Izlazi iz garaže samo kad je sunčano, i to isključivo na kavu ili laganu vožnju. Više ne vozi mlijeko. Ne vozi alat. I hvala Bogu, više ne vozi ovce. Danas vozi samo uspomene. Najbolji trenutak dogodio se kad sam ga tek dovezao iz Zadra. Dao sam ocu ključeve i rekao: "Ajde, napravite ti i mater jedan đir po Kolanu." Sjeli su, provozali se i vratili nazad. Sve super. Ali kad mi je otac vraćao ključeve, pogledao me i ozbiljno rekao: "Slušaj, Šime. Ti ga vozi, ali ja neću više. Tebe ovaj auto podsjeća na tvoja lipa mlada vremena i zafrkanciju, a mene na najteže dane u životu." Mislim da u toj rečenici leži cijela poanta. Isti komad lima nosi potpuno različite priče. Meni je R4 simbol mladosti i bezbrižnosti. Mom ocu je simbol neizvjesnosti, znoja i onih dana kada smo iz ničega pokušavali stvoriti nešto. Više od marketinga I eto, upravo zato je mali crveni Renault 4 danas maskota naših Gligora cheese & deli trgovina. Ne jer je "vintage", "retro" ili sladak za Instagram. On je tamo da nas drži na zemlji. Danas nam je sirana velika, kamioni su moderni, a naši sirevi putuju puno dalje nego što je stara četvorka ikad mogla dobaciti. Ali ne želimo zaboraviti odakle smo krenuli. Prije svih tih hladnjača, svjetskih nagrada i modernog webshopa, postojala je samo jedna limenka na četiri kotača, puno inata i nevjerojatna volja za radom. To nam je tada bilo sve. A kako se pokazalo – to je bilo i jedino što nam je trebalo.
S paškog krša do globalnog prijestolja: Kompletan popis nagrada i priznanja Sirane Gligora
Sirana Gligora nije samo ponos otoka Paga, već globalni prvak čija izvrsnost seže kroz desetljeća. Istražite ovaj sveobuhvatni, službeno verificirani popis nagrada i priznanja.
Baština paškog sirarstva: Kako su bura, ovca i čovjek isklesali legendu
Postoje proizvodi koje ne kupujete samo zbog okusa, već zbog priče koja kroz njih teče. Na otoku Pagu ta je priča isklesana poezijom prirode, povijesti i generacija koje su živjele u suživotu s ovim kamenom. Osnivač Sirane Gligora, Ivan Gligora, utkao je samu dušu ovog otoka u nekoliko bezvremenskih, poetskih redaka: „Paški sir je beleca od kadulje i smilja, pelina i bušina, žuke i divljeg koromača, posoljena burama iz dvaju zaljeva, tražena među babuljima od Biliške i Mrkuše, Kaloke i Rogulje, Ćale i Pećare.” — Ivan Gligora Njegov sin, Šime Gligora, nastavlja očeve stihove objašnjavajući tajnu recepturu najpoznatijeg hrvatskog autohtonog sira: „Bura, ovca, čovjek. I otok Pag.” 1. Sveto trojstvo Paga: Bura, ovca i čovjek Na Pagu opstaju samo najjači i najizdržljiviji. Ovaj ogoljeli krš rezultat je jedinstvenog klimatskog sudara u kojem se blagi mediteranski zrak susreće s ledenom kontinentalnom klimom velebitskih vrhova. Bura (hirovita, ali neophodna): Ovaj moćni sjeverni vjetar obrušava se niz padine Velebita. U tren oka površinu mora pretvara u kipuću maglu sitnih kapljica, sušeći ih u prašinu od morske soli – posolicu. Bura raspršuje ovu sol diljem otoka iz dvaju zaljeva: Velebitskog kanala i Paške uvale. Ova slana prašina djeluje poput kipuće vode na slabašnu vegetaciju. Preživljavaju samo iznimno otporne, aromatične biljke poput kadulje (slavulje), smilja, pelina, bušina i divljeg koromača, koncentrirajući u sebi čudesne aromatične tvari. Paška ovca (autohtoni ratnik): Naše ovce – od milja nazvane Biliška, Mrkuša, Ćara, Pećara, Rogulja i Kaloka – stoljećima prkose buri. Slobodno lutaju pašnjacima, tražeći to aromatično bilje skriveno među kamenjarom (babuljima). Potpuno prilagođene surovim otočkim uvjetima, čovjeku su dale svoju vunu, kožu, meso i na koncu – tekuće zlato za sir. Čovjek (borba od rane zore): Uz ovcu, i čovjek je uspio preživjeti. No, stvaranje Paškog sira – te prave paške belece – nije lak poduhvat. To je povijest buđenja prije zore, gradnje suhozida, ručne mužnje i svakodnevnog okretanja sireva u podrumu. Vječno pitanje ostaje: tko je jači – bura, otok, ovca ili čovjek? 2. Tisućljetna povijest: Od Liburna do Fortisa Tradicija pravljenja sira na Pagu vjerojatno je stara koliko i sam uzgoj ovaca. Prvi pastiri na otoku bili su Liburni, ilirsko pleme koje se ovdje naselilo oko 800. godine prije Krista. I danas, tik iznad našeg mjesta Kolana, ponosno stoji jedna od najbolje očuvanih liburnijskih suhozidnih gradina. Ipak, prvi službeni pisani trag o ovoj deliciji dugujemo talijanskom putopiscu Albertu Fortisu. U svom poznatom putopisu „Put po Dalmaciji” iz 1774. godine zabilježio je da su najvažniji proizvodi Paga morska sol, kaduljin med, vuna i – sir. 3. Od pastirskih nastambi do ženskih ruku Sve do početka 20. stoljeća paški se sir proizvodio u divljini, daleko od sela. Kolanjski pastiri živjeli su i radili u kamenim nastambama građenim od suhozida, poznatima kao stani. Krovovi su im bili pokriveni trskom iz obližnjeg Kolanjskog polja. Muškarci su bili ti koji su čuvali ovce, muzli ih i na licu mjesta pravili sir. Sve se promijenilo na pragu 20. stoljeća: Pašnjaci su postali privatno vlasništvo. Vlasnici su ogradili svoja zemljišta masivnim suhozidima koji su premrežili brda poput poznate paške čipke, dijeleći ih na putove i klance. Pastiri su napustili stanove i vratili se u selo Kolan, a umijeće kućne izrade sira s ponosom su preuzele žene. Upravo u to vrijeme Paški sir polako ali sigurno prerasta iz jednostavne hrane za preživljavanje u visoko cijenjenu tržišnu robu i ključni izvor prihoda za otočke obitelji. 4. Čuvari tradicije u modernom dobu Prevalili smo dug put od seoskih kućanstava i prvih poljoprivrednih zadruga. Danas se golema većina ovog limitiranog, vrhunskog proizvoda izrađuje u modernim, registriranim pogonima, kao što je naša sirana u Kolanu. Gligora spaja generacije brižno čuvane tradicije s najsuvremenijom tehnologijom, surađujući s više od 200 kooperanata. No, usprkos modernim strojevima, bit ostaje netaknuta. Svaki put kada kušate komad našeg sira, kušate potpuno istu belecu koju su Liburni otimali od kamena, koju je Fortis hvalio u svojim zapisima i koju bura i paška ovca vjerno stvaraju stoljećima.
Od garaže do svjetskog prvaka: Nadahnjujuća priča Sirane Gligora
Svako veliko remek-djelo ima priču o izdržljivosti koja stoji iza njega, a sir Gligora nije iznimka. Povijest Sirane Gligora duboko je isprepletena sa životnim putom, žrtvom i nepokolebljivim duhom njezinog osnivača, Ivana Gligore, i njegove obitelji. To je priča o sudbini koja se nije mogla izbjeći, garaži u kojoj je rođena revolucija i obitelji koja je malo mjesto Kolan upisala na globalnu gastronomsku kartu. 1. Slučajna sudbina: Nasljeđivanje ljubavi prema kršu Ivan Gligora rođen je 1950. godine u vrijednoj, skromnoj obitelji u Kolanu na otoku Pagu – u kući koja i danas stoji odmah pokraj moderne sirane. Iako je njegov djed Frane (od milja zvan Franeša) počeo izrađivati Paški sir još davne 1918. godine, prenoseći tu strast na Ivanove roditelje, Šimuna i Evicu, mladi Ivan isprva je sanjao o drugačijem putu. Imao je izrazit talent za humanističke znanosti i književnost te se preselio u Rijeku radi srednje škole. Međutim, kada su ga financijske poteškoće prisilile da prekine školovanje, sudbina je umiješala prste. Isječak iz novina koji je promijenio sve: Sasvim slučajno, Ivan je uočio oglas u novinama. Zagrebačka mljekara nudila je stipendije za studente mljekarske tehnologije. Ne mogavši pobjeći od obiteljskog poziva, Ivan se upisao u jedinu specijaliziranu mljekarsku školu s vlastitim pogonom za preradu u bivšoj Jugoslaviji, smještenu u Kranju u Sloveniji. Godine 1970., kao jedini školovani mljekarski tehnolog iz priobalnog područja, poslan je na rad natrag na svoj rodni Pag. 2. Iskušenja rata i nedaća Tražeći veće profesionalne izazove, Ivan i njegova supruga Marija preselili su se u Zadar, gdje je proveo 20 godina u Mljekari Zadar, napredujući sve do mjesta voditelja proizvodnje. Tijekom Domovinskog rata 1990-ih godina, usprkos tome što je grad bio pod svakodnevnim granatiranjem, Ivanov proizvodni tim nikada nije prestao raditi, osiguravajući građanima svježe mliječne proizvode svakog dana. No, suri paški kamen stalno ga je zvao kući. Godine 1993. vratio se na otok sa suprugom i djecom, Marinom i Šimom. Vođeni neustrašivim kreativnim duhom, Ivan i Marija su 1994. godine donijeli hrabru i rizičnu odluku: osnovali su vlastitu obrtničku siranu pod nazivom „Sirena – mala sirana”, koja je radila izravno iz podruma i garaže njihove obiteljske kuće. 3. Proboj: Od podruma do svjetske pozornice Godine između 1996. i 2002. bile su obilježene golemom žrtvom, oštrom konkurencijom i višestrukim rubom bankrota. Pa ipak, Ivan je znao da mu je beskompromisna kvaliteta jedino oružje. 2002.: Ivan je odnio Paški sir u Italiju, osvojivši prvu veliku međunarodnu nagradu za jedan hrvatski sir. Ova je iskra zapalila plamen; brend Gligora brzo je postao sinonim za vrhunsku izvrsnost. 2005.: Ivanu se u poslu pridružio sin Šime, odmah nakon što je diplomirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (smjer mljekarstvo). 2009.: Obitelj je zajednički okrunila Ivanov životni rad izgradnjom potpuno novog, ultramodernog pogona u Kolanu. Sufinanciran dijelom iz pretpristupnih fondova EU-a, postao je jedna od najnaprednijih butik-sirana te veličine u svijetu. 4. Sirana Gligora danas: Globalni ambasador Paga Nakon velike investicije 2009. godine, svijet se suočio s velikom gospodarskom krizom, no Šime je uspješno upravljao tržištem, šireći brend na međunarodnoj razini, istovremeno štiteći tradiciju čuvanu generacijama. Danas je Sirana Gligora uspješna i strastvena obitelj profesionalaca: Oko 50 predanih zaposlenika, od majstora sirara do stručnih prodavača sira. Više od 450 tona sira proizvedenog godišnje, uključujući oko 50 tona legendarnog Paškog sira. Više od 200 lokalnih kooperanata, od kojih se nabavlja izvorno mlijeko s otoka Paga za Paški sir, te iz Dalmacije, Like i Korduna za ostale autohtone vrste sireva. Iz godine u godinu, Gligora nastavlja odnositi najviša priznanja na svjetskim natjecanjima poput World Cheese Awards, ponosno vijajući zastavu Kolana i otoka Paga diljem svijeta. Kada kušate komad sira Gligora, ne kušate samo vrhunski mliječni proizvod – kušate stoljeće preživljavanja, strasti i trijumfa.
Gdje se susreću kava, vrhunski sir i pogled koji oduzima dah: Posjetite naš Cheese & Coffee bar
Doživite savršenu kombinaciju premium kave, nagrađivanih sireva i spektakularnih pogleda na Kolanjsko polje u našem Cheese & Coffee baru na otoku Pagu.
Izrađeno po tradicijskim recepturama
100% prirodni sastojci
Nagrađivana kvaliteta
Proizvedeno u Hrvatskoj
