Ako ste ikada posjetili neku od naših Gligora cheese & deli trgovina, sigurno ste primijetili motiv starog, crvenog Renaulta 4. Ne, nismo zaposlili hipstere da nam rade retro marketing. Taj auto je stvarna legenda naše obitelji i poslovanja. Kako bismo vam otkrili pravu istinu o našoj maskoti, prepustili smo tipkovnicu našem direktoru Šimi Gligori. Ugasio je na kratko Excel tablice i odlučio s vama podijeliti priču iz prve ruke.
Šime, riječ je tvoja:
Davne 1989. godine moj je otac kupovao novi auto. Mi smo tada još živjeli u Zadru, ali on i mama već su u glavi pakirali kofere za povratak u njegov rodni Kolan na Pagu.
Izbor je pao na dva modela: tada moderniji Renault 5 i provjerenog klasika – Renault 4. Budući da je povratak u Kolan podrazumijevao poljoprivredu (tada više kao hobi, a manje kao poslovni masterplan), pobijedila je praktičnost legendarne „četvorke“. Uostalom, u to vrijeme u Kolanu je svaki drugi dvor imao barem jedan R4. To je bio neslužbeni otočki džip.
Moja sestra Marina i ja nismo dijelili taj entuzijazam. Bili smo, blago rečeno – očajni. Auto je već 1989. izgledao kao da je pobjegao sa snimanja nekog crno-bijelog filma. Koliko smo bili ogorčeni najbolje govori činjenica da smo ozbiljno žalili za našim starim Yugom! Mislim, taj Yugo je konstantno smrdio po benzinu i u njemu mi je redovito bilo mučno, ali hej – barem je izgledao modernije od te kutije.
Nismo ni slutili da će nam taj "zastarjeli" auto obilježiti živote.
Prvo (i jedino) službeno vozilo tvrtke
Kad smo se preselili u Kolan, otac ga je derao od posla do polja. A onda je došla 1994. godina. Otac je u podrumu naše kuće pokrenuo malu mljekaru i – pogađate – naš R4 postao je prvo, jedino i glavno službeno vozilo tvrtke.
Sjećam se da je s njim usred zime, po najvećoj mećavi, potegnuo sve do Karlovca samo da bi registrirao firmu na tada jedinom nadležnom trgovačkom sudu. Danas ljudi ne idu na kavu ako pada kiša, a on je u limenci na četiri kotača probijao snježne nanose jer – kad krećeš od nule, ne gledaš prognozu. Sjedneš i voziš.
Svi misle da je R4 mali auto, ali iznenadili biste se što sve u njega stane. Imao je za ono vrijeme ogroman prtljažnik, a kad bi se izvadila stražnja sjedala, transformirao se u pravi teretnjak. Prevozio je mlijeko, sirutku, sireve, alat...
A kad nam je u firmu napokon stigao prvi pravi kombi, naša četvorka nije otišla u zasluženu penziju. Samo je dobila nove zadatke. U njoj su se, vjerovali ili ne, znale voziti i ovce. Ukratko, mislim da ne postoji teret na ovom svijetu koji taj auto nije pokušao prevesti.
Napredna filozofija održavanja: Ulij i vozi
Naravno, Renault 4 je bio i moj prvi auto. Prve vožnje odradio sam s nekih šesnaest godina po poljskim putovima, a kasnije su krenuli izlasci i tinejdžerska divljanja koja ćemo u ovom tekstu, radi mog osobnog ugleda, preskočiti.
Nismo ga mazili. Nije bilo garažiranja, poliranja nedjeljom ni lickanja za izložbe. Bio je čista radna mazga. Naša filozofija održavanja bila je napredna: ulij benzin i vozi. Sjećam se kad me jednom netko mrtvo-hladno pitao jesam li mu promijenio ulje. Gledao sam ga u čudu:
"Čekaj, taj auto koristi i ulje?!"
I vozio je. Godinama. Na kraju smo ga praktički poklonili dalje. Bio je potpuno izmučen, izlupan, rasturen sa svih strana, ali je i dalje palio i vozio. Mislim da taj auto jednostavno nije znao kako umrijeti.
Povratak legende u Kolan
Dvadesetak godina kasnije, uhvatila me nostalgija. Počeo sam kopati po oglasima, čisto iz gušta, tražeći neki očuvani R4.
I onda se, usred Zadra, pojavio on: crveni Renault 4 GTL. Skoro identičan našem starom. Stajao je trideset godina u garaži, imao samo 22.000 prijeđenih kilometara i izgledao kao da je jučer sišao s trake.
Nazvao sam oca i rekao mu u jednoj rečenici: "Idemo ga kupiti, koliko god košta."
I tako se R4 vratio u obitelj. Već je šest godina s nama. Danas je on gospodin u godinama. Izlazi iz garaže samo kad je sunčano, i to isključivo na kavu ili laganu vožnju. Više ne vozi mlijeko. Ne vozi alat. I hvala Bogu, više ne vozi ovce. Danas vozi samo uspomene.
Najbolji trenutak dogodio se kad sam ga tek dovezao iz Zadra. Dao sam ocu ključeve i rekao: "Ajde, napravite ti i mater jedan đir po Kolanu."
Sjeli su, provozali se i vratili nazad. Sve super. Ali kad mi je otac vraćao ključeve, pogledao me i ozbiljno rekao:
"Slušaj, Šime. Ti ga vozi, ali ja neću više. Tebe ovaj auto podsjeća na tvoja lipa mlada vremena i zafrkanciju, a mene na najteže dane u životu."
Mislim da u toj rečenici leži cijela poanta.
Isti komad lima nosi potpuno različite priče. Meni je R4 simbol mladosti i bezbrižnosti. Mom ocu je simbol neizvjesnosti, znoja i onih dana kada smo iz ničega pokušavali stvoriti nešto.
Više od marketinga
I eto, upravo zato je mali crveni Renault 4 danas maskota naših Gligora cheese & deli trgovina. Ne jer je "vintage", "retro" ili sladak za Instagram. On je tamo da nas drži na zemlji.
Danas nam je sirana velika, kamioni su moderni, a naši sirevi putuju puno dalje nego što je stara četvorka ikad mogla dobaciti. Ali ne želimo zaboraviti odakle smo krenuli.
Prije svih tih hladnjača, svjetskih nagrada i modernog webshopa, postojala je samo jedna limenka na četiri kotača, puno inata i nevjerojatna volja za radom. To nam je tada bilo sve. A kako se pokazalo – to je bilo i jedino što nam je trebalo.
